header-svg

Kad osjećaji zapnu: Od zadržavanja prema izražavanju

Iskustvena radionica ciklusa „Svjesno tijelo: Kad je svega previše”

30. siječnja 2027. | Makronova, Zagreb | 9:30 – 17:00

Zašto nam je ponekad toliko teško izraziti ono što osjećamo?

Koliko ste puta u razgovoru prešutjeli ono što ste zapravo željeli reći?

Možda ste osjetili ljutnju, ali ste je zadržali kako ne biste povrijedili drugu osobu. Možda ste željeli postaviti granicu, ali ste umjesto toga pronašli još jedno opravdanje. Ili ste tek nekoliko sati nakon razgovora shvatili što ste zapravo osjećali i što ste htjeli izgovoriti. Ponekad znamo da se nešto događa u nama, ali ne uspijevamo pronaći riječi. Ponekad govorimo puno, a ipak imamo osjećaj da nas drugi ne čuju.

Što ako teškoća nije samo u tome kako komuniciramo, nego i u tome koliko smo povezani s onim što osjećamo?

Iz perspektive tjelesne psihoterapije, izražavanje emocija nije samo pitanje pronalaženja pravih riječi. Naši osjećaji imaju i svoju tjelesnu dimenziju – mogu se pojaviti kao stezanje u grlu, pritisak u prsima, napetost u trbuhu ili impuls koji zadržavamo.

Tijekom života učimo kada je sigurno izraziti ono što osjećamo, a kada je bolje prilagoditi se, povući ili prešutjeti vlastitu reakciju. Takvi obrasci često nastaju kako bismo očuvali sigurnost i povezanost s drugima. No s vremenom možemo izgubiti kontakt s vlastitim osjećajima, potrebama i granicama.

Kako ponovno povezati ono što osjećamo s onim što možemo izraziti?

Što ćemo istraživati na radionici?

Na iskustvenoj radionici „Kad osjećaji zapnu: Od zadržavanja prema izražavanju” kroz pokret, dah i svjesno opažanje tijela istraživat ćemo povezanost emocija i autentičnog izražavanja.

Posebnu pozornost posvetit ćemo:

  • Prepoznavanju zadržanih emocija – kako se neizraženi osjećaji odražavaju u tijelu.
  • Razumijevanju obrazaca prilagodbe – zašto prešućujemo vlastite potrebe ili izbjegavamo neslaganje.
  • Razvijanju kontakta s osjećajima – kako jasnije prepoznati što se događa u nama.
  • Istraživanju glasa i izražavanja – kako stvarati više prostora za autentično izražavanje kroz tijelo, pokret i glas.
  • Prepoznavanju potreba i granica – kako ostati u kontaktu sa sobom dok izražavamo ono što nam je važno.

Cilj radionice nije naučiti kako uvijek pronaći prave riječi, nego razvijati dublji kontakt s vlastitim emocionalnim iskustvom kako bi izražavanje moglo postati prirodnije i autentičnije.

Jer ponekad pitanje nije samo: „Kako da me drugi napokon čuju?”

Nego i: „Čujem li ja sebe?”

Kome je radionica namijenjena?

Radionica je namijenjena svima koji:

  • teško izražavaju vlastite osjećaje, potrebe ili želje
  • često prešućuju ono što misle kako bi izbjegli konflikt
  • imaju osjećaj da ih drugi ne razumiju, čak i kada pokušavaju objasniti što osjećaju
  • teško postavljaju granice ili osjećaju krivnju nakon što ih postave
  • tek naknadno shvate što su u određenoj situaciji željeli reći
  • žele istražiti povezanost svojih emocionalnih obrazaca i tjelesnih reakcija.

Namijenjena je i psihoterapeutima, edukantima psihoterapijskih pravaca te stručnjacima pomagačkih profesija zainteresiranima za tjelesno orijentirani pristup.

Prethodno iskustvo s tjelesnom psihoterapijom nije potrebno.

Voditeljica 

Nina Senečić edukatorica je i supervizorica tjelesne psihoterapije te mentorica i učiteljica Open Floor svjesnog pokreta i plesa. Više od deset godina radi s pojedincima, grupama i edukantima psihoterapijskih programa, povezujući tjelesnu psihoterapiju, bioenergetiku, svjesni pokret i ples, rad s dahom i mindfulness pristupe.

Informacije o radionici

Datum: Subota, 30. siječnja 2027.
Vrijeme: 9:30 – 17:00
Pauza za ručak: 12:30 – 14:00
Lokacija: Makronova, Zagreb
Voditeljica: Nina Senečić

Kotizacija

  • 100 € – rana prijava do 16. siječnja 2027. (Cijena 10. 9. 2026.: 120,00 EUR)
  • 120 € – redovna cijena (Cijena 10. 9. 2026.: 120,00 EUR)

Broj mjesta je ograničen. Prijava se potvrđuje uplatom.

Bodovanje

Sudionici dobivaju potvrdu o sudjelovanju i edukacijskim satima za kontinuirano stručno usavršavanje pri EABP-u, HKPT-u i SKZP-u. Edukanti CIR INTP-a ostvaruju 2 boda iz grupne psihoterapije.

Dio ciklusa „Svjesno tijelo: Kad je svega previše”

Ovo je treća od četiri iskustvene radionice koje prate razvojni put:

Oslonac → Životnost → Izražavanje → Povezanost

Niste sudjelovali na prethodnim radionicama? Još uvijek se možete uključiti!

Svaka radionica zasebna je iskustvena cjelina pa je moguće sudjelovati pojedinačno, bez prethodnog sudjelovanja u ciklusu.

Nakon ove radionice slijedi završna:

10. travnja 2027.
Kad je teško otvoriti srce: Od zaštite prema ranjivoj hrabrosti

Rasterećenje. Tišina. Gdje prestaje forma, a počinje prisutnost?

Prva radionica kao poziv da skliznemo iz svijeta u tijelo. Nema požurivanja, nema očekivanja, nema potrebe da se odmah “damo”. Kroz snagu jednostavnog pokreta i dublje aktivacije centra, istražujemo što sve sa sobom donosimo i što više ne trebamo nositi. Radimo u paru, u dijadi, u šutnji i u dodiru. Iznutra prema van. Ovo je prostor u kojem ne moraš biti dobar. Dovoljno je da si stvaran jer ćeš osjetiti što znači odmoriti se u vlastitom tijelu bez zadataka, bez performansa.

Uzemljenje. Povratak gravitaciji i sporosti. U tijelu i prirodi.

Nakon dolaska, spuštanje dublje. Ova popodnevna radionica poziva na pristanak da budemo teški, da nas zemlja primi, da nas tijelo podrži. Koristimo dah i gravitaciju kao saveznike. Kroz rad na podu, dublji fizički pritisak, i male valove otpuštanja učimo kako se praznimo da bismo se punili. Na kraju formiramo pods – male grupe povjerenja koje nas prate kroz cijeli intenziv. Zemlja ne traži od nas da se uzdižemo. Dovoljno je da se spustimo i reguliramo kroz dah i težinu tijela tako da stabilnost više ne tražiš izvana, nego je stvarno osjetiš u sebi.

Deidentifikacija. Tko sam kad prestanem biti “netko”?

U ovoj radionici skidamo slojeve, ne kao čin hrabrosti, već kao povratak onome što nikada nije bilo složeno. Kroz precizno vođen tjelesno-terapijski rad, ulazimo u kontakt s nesvjesnim identifikacijama koje nas vode poput autopilota: ja sam onaj koji brine, onaj koji daje, onaj koji mora biti jak… Koristimo psihodinamske strukture, rad sa svjedočenjem, otpuštanjem i regulacijom, kako bismo razotkrili ono što smo iznutra naučili zvati “ja”. Kroz tijelo postaješ prisutniji za ono što nisi smio pokazati te razotkrivaš nesvjesne uloge koje te drže u naporu i krivnji, bez potrebe da se mijenjaš. Ovo nije raskid sa sobom. Ovo je sjećanje na sebe prije svih uloga.

Kad prestanemo tražiti, ono nas pronađe.

Ova centralna radionica otvara prostor za kontemplaciju, ekspanziju i integraciju, ne kroz um, već kroz dah, pokret i prazninu. Kombinacijom vođene meditacije, svjesnog daha i autentičnog plesa, Griet nas vodi u stanje koje nije ni introspektivno ni izražajno, nego prožeto. Učimo slušati tijelo kad ga ne tjeramo na priču. Dah ulazi tamo gdje riječi ne znaju. Pokret ne dolazi iz ideje, već iz tišine. Ovdje se događa prava transpersonalna psihoterapija: trenutak u kojem tvoje tijelo postane šuma, ptica, vjetar i sve to skupa postaneš ti. Ulaziš u stanje duboke povezanosti koja se ne može odraditi tehnikom nego se dogodi kad tijelo pusti kontrolu. U toj tišini ništa ne nedostaje.

Kontakt bez izvedbe. Bliskost koja ne traži potvrdu.

Što ako kontakt ne traži trud? Ova radionica vraća interpersonalnu dimenziju tijela u njezinom najosnovnijem obliku: igri, znatiželji i ljudskom dodiru bez agende. Kroz spontane interakcije, kontakt igre i emotivne regulacije u grupi, učimo što znači biti viđeni ne zato što smo posebni, već zato što smo dostupni. Niži intenzitet, više lakoće. Prostor za smijeh, dodir, oči koje ne traže već nude prisutnost. Koristimo uvide iz afektivne neuroznanosti (play, care, seeking) kako bismo probudili naše najnježnije, najzaigranije ja. Iskusit ćemo bliskost bez napora i drame te naučiti kako kontakt može hraniti, a ne iscrpljivati. Intimnost ne počinje u boli. Počinje u jednostavnosti: hej, tu sam. Ti?

Vidljivost bez buke. Nevidljivost bez straha.

Postoji mjesto u nama koje se ne trudi biti zanimljivo. I ne skriva se iz srama. To je mjesto koje jednostavno jest. Ova radionica istražuje fine prijelaze između vidljivosti i povlačenja. Bez forsiranja izraza, bez potrebe da se izgubimo u tišini. I bez potrebe da stalno budemo “netko”. Kroz pažljivo strukturirane pokrete, male rituale otkrivanja i skrivanja, igramo se s prostorom između: što se događa kad me vidiš? Što kad ne znaš tko sam? Mogu li izdržati nježnost pažnje bez da se moram dokazati? Pomičemo granice između unutra i van, vlastitog ritma i zajedničkog prostora, i dopuštamo da nas se vidi upravo tamo gdje ne mislimo da imamo što pokazati. Istražit ćemo kako biti viđeni bez buke i mirni bez izbjegavanja što mijenja način na koji se pojavljuješ u svijetu. Ovo nije radionica izražavanja, nego dopuštanja. I to mijenja sve.

Prijelaz iz intenziteta u svakodnevni tok

Postoji svježina u običnom, prostor u kojem se ne mora ništa dokazivati. Ovo je mjesto gdje sloboda nije cilj, već prirodni slijed našeg bivanja. U ovoj radionici istražujemo kako zadržati prisutnost i nježnost koju smo pronašli u intenzitetu dok hodamo kroz svoje dane, obveze i zahtjeve. Kroz nježne pokrete, vođene konstelacije i tihe rituale integracije, pronalazimo vlastite putove održavanja slobode u jednostavnosti. Što se događa kada običnost postane naš saveznik? Kako ostati prisutan i u tišini i u buci svijeta? Možemo li proći kroz dan sa sviješću koja ne traži posebnost, već prihvaća stvarnost kao put prema dubljoj autentičnosti? Ovo nije završetak, već nježni početak. Put iz prostora intenziteta u prirodni ritam života.