Kada se rodimo mi smo živa, protočna, pulsirajuća energija. Naši su temperamenti različiti. Sprega našeg naslijeđa, temperamenta, okruženja i iskustva u djetinjstvu formira naš karakter i čini našu osobnost višeslojnom. Na pitanje ‘tko sam ja’ možemo odgovoriti imenom, prezimenom, poslom kojim se bavimo, ulogama koje nosimo…ali jesmo li to uistinu mi? Sve više ljudi preispituje ovaj površinski sloj svog postojanja i žele pronaći svoje dublje ja. Prirodno je da se do neke mjere identificiramo sa svojim ulogama, profesijom ili osobinama. Pa ipak ovaj sloj ne može nahraniti našu potrebu za dubljim osjećanjem sebe. Zašto nam to toliko nedostaje? Za čim čeznemo, za čim tugujemo?
Tijekom djetinjstva i našeg razvoja mi se nužno prilagođavamo – prvo na specifične okolnosti u kojima se rađamo, potom na obitelj, društvo, sustave itd. Ta prilagodba je nužna i ima svoju razvojnu funkciju – čovjek je socijalno biće i ne može preživjeti sam. Pa ipak ona ima svoju cijenu. Svakom prilagodbom mi se odričemo jednog dijela sebe, dio naše energije odlazi u nesvjesno i mi ga zaboravljamo. Nakon nekog vremena mi gubimo osjećaj sebe kao potpuno slobodnih i autentičnih bića, i identificiramo se sa svojim ‘prilagođenim ja’.
Kao posljedica tog procesa često se javljaju energetski naboj, iritacija, anksioznost, kriticizam, sklonost tračanju, agresivnost, pasivna agresija, ljubomora, zavist, prezir, očaj, depresija itd. Kako ne bismo osjećali ove dijelove sebe jer nas asociraju na zabranjenu sebičnost mi ih potisnemo. Budući da energija ne može nestati, oni se u našoj psihi i tijelu manifestiraju kao otpor – prema drugima ali i sebi. Na tjelesnoj razini očituju se kao stiskanje mišića uslijed stiskanja sebe, što može dovesti do kroničnih bolova ili bolesti. Tijelo drži tamo gdje osjećaji i senzacije nisu dozvoljeni, nisu sigurni, u pokušaju da nas na taj način zaštiti.
U tjelesno orijentiranoj terapiji ovoj dinamici možemo pristupiti na više načina. Jedan važan način je da radimo s otporom i otvaranjem potisnutih impulsa i osjećaja kako bismo dovršili svoj tok i vratili sebi energetski potencijal i oslobodili više energije za život. Ovom metodom se češće služimo kod karakternih struktura koje imaju jača tijela i razvijenije mišiće. Cilj nam je osloboditi energiju zadržanu u velikim mišićima.
Kod struktura koje su potpražnjene, kod traumatiziranih osoba i osoba koje imaju raniju povredu više će uspjeha imati metode koje dovode energiju u tijelo i kroz disanje i strukturirani pokret popunjavaju i dovršavaju sistem. Otvaranje protoka na ovaj način dovodi više energije i popunjava mišiće, pa je energetski smjer rada drugačiji.
Otvaranje energetskog protoka kroz disanje i pokret vodi nas direktno u vlastiti centar. Pažljivim vođenjem i podrškom terapeuta osoba dolazi u dublji kontakt sa sobom, ispod otpora, ispod vlastite destruktivnosti i tako dolazi u kontakt sa sobom na dubljem sloju – ranjivom, stvarnom ja. Ovo je mjesto dubokog povezivanja sa sobom. Dovođenjem energije u tijelo, pojačavanjem senzacija i osjećaja postepeno se gradi kapacitet da osjetimo sebe u originalnom, neiskrivljenom stanju koje je cijelo vrijeme ispod naših otpora i sjene. Tjelesni i emocionalni doživljaj sebe u svom punom protoku omogućuje nam novo iskustvo – da osjetimo sebe kao cjelovita, autentična i osjećajna bića – te da se prepustimo sebi iznutra.
