Stimulacija direktno utječe na naš živčani sustav. Kada smo prestimulirani naš puls se ubrzava, adrenalin raste, osjećamo napetost, u nekoj smo vrsti stalne pripravnosti. Može nam biti teško biti na jednom mjestu, gubimo osjećaj unutarnjeg centra i uzemljenja. Pokreti nam mogu biti nagli ili se možemo odvojiti od vlastitog tijela. Emocionalno smo aktivirani, osjećamo tjeskobu, strah, rastresenost, preplavljenost, defanzivnost, ljutnju, sram, pritisak. Ne možemo jasno razmišljati, ili pokušavamo držati misli na mnogo paralelnih razina. Sve ovo znači da smo na rubu vlastitog kapaciteta da budemo prisutni i uzemljeni.
Uzemljenje je stanje u kojem smo u kontaktu sa svojim tijelom, i kroz tijelo sa zemljom. Ono nam je potrebno kako bismo se osjećali sigurno, stabilno i podržano. Ujedno, uzemljenje nam omogućuje da višak pobuđenosti otpustimo iz tijela u pod. Naš kapacitet za uzemljenje i utjelovljenje određen je uvjetima u kojima smo rasli, i načinom na koji smo tretirani u ranom djetinjstvu. Ukoliko u odrasloj dobi imamo problema sa samoregulacijom, te nas osjećaji i stanja preplavljuju, ili se od njih odvajamo, vrijedno je psihoterapijski istražiti takve reakcije na osjećaje.
Psihoterapija koja uključuje tijelo svakako je preporučen način za otkrivanje nesvjesnih obrazaca i uvjetovanja iz djetinjstva. No kako sebi pomoći kada osjetimo da nam je previše? Kad osjetimo navalu senzacija i osjećaja u tijelu koji nas preplavljuju? Iznenadan val trnaca, struje kroz tijelo, senzacija koje peku i oblijevaju naše tijelo? Ili osjećaja uzbuđenja, straha, ljutnje ili iritacije koji nas obuzimaju? Kako sebi pomoći u trenutku?
- Uzmite pauzu i napravite odmak – kada se uhvatimo da nam je previše možda smo već u reakciji, i to je u redu. Čim primijetimo da smo aktivirani možemo uzeti pauzu i fizički se odmaknuti u situaciji.
- Dišite – stavite ruke na rebra i udišite duboko 4 sekunde. Potom izdišite polako 8 sekundi. Ponovite 5 puta.
- Uzemljite se – osjetite kontakt stopala i tla, stupajte mekanih koljena i glasno recite ‘ha’ svaki put kada zagazite na tlo.
- Kontaktirajte unutarnjeg promatrača – promotrite situaciju s odmakom, i nakon što ste prodisali i otpustili višak pobuđenosti u tlo. Jeste li sada više onaj koji promatra ili ono što promatrate? Primijetite razliku. Identifikacija s promatračem pomaže nam da se lakše nosimo s onim što promatramo, a prethodno nas je preplavljivalo.
- Osjetite što vam treba – povežite se s vlastitom ranjivošću. Što vam zapravo treba? Što bi vam pomoglo da lakše ostanete s osjećajima koji su tu?
- Tražite podršku – vaše stvarne potrebe su istinski važne i vrijedne. Ako vam treba podrška da ih zadovoljite, dajte sebi šansu i tražite pomoć. Komunicirajte s dragim ljudima o onome što prolazite i pitajte ih je li im ok da vas podrže onako kako vam je potrebno. Ako niste sigurni što vam treba, prisutan zagrljaj je uvijek dobra ideja.
