header-svg

Kad je teško otvoriti srce: Od zaštite prema ranjivoj hrabrosti

Iskustvena radionica ciklusa „Svjesno tijelo: Kad je svega previše”

10. travnja 2027. | Tango Pasional, Zagreb | 9:30 – 17:00

Zašto nam je ponekad teško otvoriti se upravo onda kada želimo bliskost?

Svi želimo osjećati povezanost, pripadnost i bliskost. Želimo odnose u kojima možemo biti svoji, izraziti ono što osjećamo i dopustiti drugima da nas zaista upoznaju. Pa ipak, upravo u odnosima koji su nam najvažniji ponekad se najviše štitimo. Možda se povlačimo kada nam netko postane važan. Možda se prilagođavamo kako bismo izbjegli odbacivanje. Ili smo naučili oslanjati se isključivo na sebe jer nam se otvorenost nekada činila previše rizičnom. Ponekad možemo biti okruženi ljudima, a ipak osjećati usamljenost.

Što ako naša teškoća s bliskošću nije nedostatak želje za povezivanjem, nego način na koji smo naučili štititi sebe?

Iz perspektive tjelesne psihoterapije, naši obrasci povezivanja ne postoje samo u mislima. Oni se odražavaju i u tijelu. U načinu na koji dišemo, reagiramo na blizinu, održavamo kontakt ili se povlačimo kada osjetimo ranjivost.

Tijekom života razvijamo različite načine zaštite koji su nam nekada pomagali očuvati osjećaj sigurnosti. No ono što nas je nekoć štitilo, danas nas ponekad može udaljavati od bliskosti koju želimo.

Kako ostati otvoren prema drugima, a pritom ne izgubiti kontakt sa sobom?

Što ćemo istraživati na radionici?

Na iskustvenoj radionici „Kad je teško otvoriti srce: Od zaštite prema ranjivoj hrabrosti” kroz pokret, dah, svjesno opažanje tijela i iskustveni rad istraživat ćemo odnos između sigurnosti, ranjivosti i povezanosti.

Posebnu pozornost posvetit ćemo:

  • Prepoznavanju obrazaca zaštite – kako se povlačenje, prilagodba i emocionalno zatvaranje odražavaju u tijelu i odnosima.
  • Razumijevanju straha od ranjivosti – zašto nam bliskost ponekad istovremeno donosi osjećaj sigurnosti i nelagode.
  • Razvijanju unutarnjeg oslonca – kako ostati povezani sa sobom i vlastitim potrebama u kontaktu s drugima.
  • Istraživanju otvorenosti i povjerenja – kako postupno stvarati prostor za bliskost uz poštovanje vlastitih granica.
  • Razvijanju ranjive hrabrosti – kako ostati prisutni i otvoreni čak i kada ne možemo unaprijed znati kako će druga osoba odgovoriti.

Cilj radionice nije ukloniti sve naše zaštite niti se prisiliti na otvorenost.

Cilj je istražiti kako razvijati sposobnost za bliskost u kojoj možemo ostati povezani i sa sobom i s drugima.

Jer možda pitanje nije samo: „Zašto mi je tako teško povezati se?”

Nego i: „Koliko mogu ostati otvoren kada ne znam kako će drugi odgovoriti?”

Kome je radionica namijenjena?

Radionica je namijenjena svima koji:

  • žele bliskost, ali primjećuju da se povlače kada im netko postane važan
  • teško pokazuju ranjivost ili izražavaju svoje emocionalne potrebe
  • često se prilagođavaju drugima kako bi očuvali odnos
  • imaju osjećaj usamljenosti čak i kada su okruženi ljudima
  • teško vjeruju drugima ili se oslanjaju isključivo na sebe
  • žele istražiti kako njihova ranija iskustva odnosa utječu na današnju sposobnost povezivanja.

Namijenjena je i psihoterapeutima, edukantima psihoterapijskih pravaca te stručnjacima pomagačkih profesija zainteresiranima za tjelesno orijentirani pristup odnosima, privrženosti i ranjivosti.

Prethodno iskustvo s tjelesnom psihoterapijom nije potrebno.

Voditeljica 

Nina Senečić edukatorica je i supervizorica tjelesne psihoterapije te mentorica i učiteljica Open Floor svjesnog pokreta i plesa. Više od deset godina radi s pojedincima, grupama i edukantima psihoterapijskih programa, povezujući tjelesnu psihoterapiju, bioenergetiku, svjesni pokret i ples, rad s dahom i mindfulness pristupe.

Informacije o radionici

Datum: Subota, 10. travnja 2027.
Vrijeme: 9:30 – 17:00
Pauza za ručak: 12:30 – 14:00
Lokacija: Tango Pasional, Zagreb
Voditeljica: Nina Senečić

Kotizacija

  • 100 € – rana prijava do 27. ožujka 2027.
  • 120 € – redovna cijena

Broj mjesta je ograničen. Prijava se potvrđuje uplatom.

Bodovanje

Sudionici dobivaju potvrdu o sudjelovanju i edukacijskim satima za kontinuirano stručno usavršavanje pri EABP-u, HKPT-u i SKZP-u. Edukanti CIR INTP-a ostvaruju 2 boda iz grupne psihoterapije.

Dio ciklusa „Svjesno tijelo: Kad je svega previše”

Ovo je četvrta i završna radionica ciklusa koji prati razvojni put:

Oslonac → Životnost → Izražavanje → Povezanost

Kroz prethodne tri radionice istraživali smo kako razvijati unutarnji oslonac, stvarati više prostora za životnost te povezivati osjećaje s autentičnim izražavanjem. Završna radionica povezuje ove teme kroz istraživanje odnosa, bliskosti i ranjivosti.

Niste sudjelovali na prethodnim radionicama? Još uvijek se možete uključiti!

Svaka radionica zasebna je iskustvena cjelina pa je moguće sudjelovati pojedinačno, bez prethodnog sudjelovanja u ciklusu.

Rasterećenje. Tišina. Gdje prestaje forma, a počinje prisutnost?

Prva radionica kao poziv da skliznemo iz svijeta u tijelo. Nema požurivanja, nema očekivanja, nema potrebe da se odmah “damo”. Kroz snagu jednostavnog pokreta i dublje aktivacije centra, istražujemo što sve sa sobom donosimo i što više ne trebamo nositi. Radimo u paru, u dijadi, u šutnji i u dodiru. Iznutra prema van. Ovo je prostor u kojem ne moraš biti dobar. Dovoljno je da si stvaran jer ćeš osjetiti što znači odmoriti se u vlastitom tijelu bez zadataka, bez performansa.

Uzemljenje. Povratak gravitaciji i sporosti. U tijelu i prirodi.

Nakon dolaska, spuštanje dublje. Ova popodnevna radionica poziva na pristanak da budemo teški, da nas zemlja primi, da nas tijelo podrži. Koristimo dah i gravitaciju kao saveznike. Kroz rad na podu, dublji fizički pritisak, i male valove otpuštanja učimo kako se praznimo da bismo se punili. Na kraju formiramo pods – male grupe povjerenja koje nas prate kroz cijeli intenziv. Zemlja ne traži od nas da se uzdižemo. Dovoljno je da se spustimo i reguliramo kroz dah i težinu tijela tako da stabilnost više ne tražiš izvana, nego je stvarno osjetiš u sebi.

Deidentifikacija. Tko sam kad prestanem biti “netko”?

U ovoj radionici skidamo slojeve, ne kao čin hrabrosti, već kao povratak onome što nikada nije bilo složeno. Kroz precizno vođen tjelesno-terapijski rad, ulazimo u kontakt s nesvjesnim identifikacijama koje nas vode poput autopilota: ja sam onaj koji brine, onaj koji daje, onaj koji mora biti jak… Koristimo psihodinamske strukture, rad sa svjedočenjem, otpuštanjem i regulacijom, kako bismo razotkrili ono što smo iznutra naučili zvati “ja”. Kroz tijelo postaješ prisutniji za ono što nisi smio pokazati te razotkrivaš nesvjesne uloge koje te drže u naporu i krivnji, bez potrebe da se mijenjaš. Ovo nije raskid sa sobom. Ovo je sjećanje na sebe prije svih uloga.

Kad prestanemo tražiti, ono nas pronađe.

Ova centralna radionica otvara prostor za kontemplaciju, ekspanziju i integraciju, ne kroz um, već kroz dah, pokret i prazninu. Kombinacijom vođene meditacije, svjesnog daha i autentičnog plesa, Griet nas vodi u stanje koje nije ni introspektivno ni izražajno, nego prožeto. Učimo slušati tijelo kad ga ne tjeramo na priču. Dah ulazi tamo gdje riječi ne znaju. Pokret ne dolazi iz ideje, već iz tišine. Ovdje se događa prava transpersonalna psihoterapija: trenutak u kojem tvoje tijelo postane šuma, ptica, vjetar i sve to skupa postaneš ti. Ulaziš u stanje duboke povezanosti koja se ne može odraditi tehnikom nego se dogodi kad tijelo pusti kontrolu. U toj tišini ništa ne nedostaje.

Kontakt bez izvedbe. Bliskost koja ne traži potvrdu.

Što ako kontakt ne traži trud? Ova radionica vraća interpersonalnu dimenziju tijela u njezinom najosnovnijem obliku: igri, znatiželji i ljudskom dodiru bez agende. Kroz spontane interakcije, kontakt igre i emotivne regulacije u grupi, učimo što znači biti viđeni ne zato što smo posebni, već zato što smo dostupni. Niži intenzitet, više lakoće. Prostor za smijeh, dodir, oči koje ne traže već nude prisutnost. Koristimo uvide iz afektivne neuroznanosti (play, care, seeking) kako bismo probudili naše najnježnije, najzaigranije ja. Iskusit ćemo bliskost bez napora i drame te naučiti kako kontakt može hraniti, a ne iscrpljivati. Intimnost ne počinje u boli. Počinje u jednostavnosti: hej, tu sam. Ti?

Vidljivost bez buke. Nevidljivost bez straha.

Postoji mjesto u nama koje se ne trudi biti zanimljivo. I ne skriva se iz srama. To je mjesto koje jednostavno jest. Ova radionica istražuje fine prijelaze između vidljivosti i povlačenja. Bez forsiranja izraza, bez potrebe da se izgubimo u tišini. I bez potrebe da stalno budemo “netko”. Kroz pažljivo strukturirane pokrete, male rituale otkrivanja i skrivanja, igramo se s prostorom između: što se događa kad me vidiš? Što kad ne znaš tko sam? Mogu li izdržati nježnost pažnje bez da se moram dokazati? Pomičemo granice između unutra i van, vlastitog ritma i zajedničkog prostora, i dopuštamo da nas se vidi upravo tamo gdje ne mislimo da imamo što pokazati. Istražit ćemo kako biti viđeni bez buke i mirni bez izbjegavanja što mijenja način na koji se pojavljuješ u svijetu. Ovo nije radionica izražavanja, nego dopuštanja. I to mijenja sve.

Prijelaz iz intenziteta u svakodnevni tok

Postoji svježina u običnom, prostor u kojem se ne mora ništa dokazivati. Ovo je mjesto gdje sloboda nije cilj, već prirodni slijed našeg bivanja. U ovoj radionici istražujemo kako zadržati prisutnost i nježnost koju smo pronašli u intenzitetu dok hodamo kroz svoje dane, obveze i zahtjeve. Kroz nježne pokrete, vođene konstelacije i tihe rituale integracije, pronalazimo vlastite putove održavanja slobode u jednostavnosti. Što se događa kada običnost postane naš saveznik? Kako ostati prisutan i u tišini i u buci svijeta? Možemo li proći kroz dan sa sviješću koja ne traži posebnost, već prihvaća stvarnost kao put prema dubljoj autentičnosti? Ovo nije završetak, već nježni početak. Put iz prostora intenziteta u prirodni ritam života.