header-svg

Znaš li gdje ti je u ovom trenutku ugodno u tijelu?

Možda zvuči kao jednostavno pitanje, ali većina nas zastane, zbunjena. Tijelo nam je postalo stranac, funkcionalan alat za „odrađivanje“ života, a ne dom u kojem boravimo. U svom radu primjećujem koliko smo se udaljili od sposobnosti da osjetimo, da se prepustimo užitku bez krivnje, srama ili straha.

U ovom tekstu dijelim svoja promišljanja i iskustva iz tjelesno orijentirane terapije. O tome kako nam je užitak često bio uskraćen, kako smo naučili da bliskost mora boljeti, i zašto je privrženost nerijetko povezana s napetošću, a ne sigurnošću. Pišem o tome kako kroz dodir, dah i pokret možemo ponovno pronaći sebe, kako možemo osloboditi tijelo da osjeća, i pritom iscijeliti ono što nas je nekad blokiralo.

Pozivam te da pročitaš cijeli članak, možda ćeš prepoznati dijelove sebe, možda ćeš po prvi put zastati i dopustiti si da osjetiš.

 

Pročitaj članak: Užitak i privrženost – kako smo se udaljili od tijela koje osjeća

Rasterećenje. Tišina. Gdje prestaje forma, a počinje prisutnost?

Prva radionica kao poziv da skliznemo iz svijeta u tijelo. Nema požurivanja, nema očekivanja, nema potrebe da se odmah “damo”. Kroz snagu jednostavnog pokreta i dublje aktivacije centra, istražujemo što sve sa sobom donosimo i što više ne trebamo nositi. Radimo u paru, u dijadi, u šutnji i u dodiru. Iznutra prema van. Ovo je prostor u kojem ne moraš biti dobar. Dovoljno je da si stvaran jer ćeš osjetiti što znači odmoriti se u vlastitom tijelu bez zadataka, bez performansa.

Uzemljenje. Povratak gravitaciji i sporosti. U tijelu i prirodi.

Nakon dolaska, spuštanje dublje. Ova popodnevna radionica poziva na pristanak da budemo teški, da nas zemlja primi, da nas tijelo podrži. Koristimo dah i gravitaciju kao saveznike. Kroz rad na podu, dublji fizički pritisak, i male valove otpuštanja učimo kako se praznimo da bismo se punili. Na kraju formiramo pods – male grupe povjerenja koje nas prate kroz cijeli intenziv. Zemlja ne traži od nas da se uzdižemo. Dovoljno je da se spustimo i reguliramo kroz dah i težinu tijela tako da stabilnost više ne tražiš izvana, nego je stvarno osjetiš u sebi.

Deidentifikacija. Tko sam kad prestanem biti “netko”?

U ovoj radionici skidamo slojeve, ne kao čin hrabrosti, već kao povratak onome što nikada nije bilo složeno. Kroz precizno vođen tjelesno-terapijski rad, ulazimo u kontakt s nesvjesnim identifikacijama koje nas vode poput autopilota: ja sam onaj koji brine, onaj koji daje, onaj koji mora biti jak… Koristimo psihodinamske strukture, rad sa svjedočenjem, otpuštanjem i regulacijom, kako bismo razotkrili ono što smo iznutra naučili zvati “ja”. Kroz tijelo postaješ prisutniji za ono što nisi smio pokazati te razotkrivaš nesvjesne uloge koje te drže u naporu i krivnji, bez potrebe da se mijenjaš. Ovo nije raskid sa sobom. Ovo je sjećanje na sebe prije svih uloga.