VEZA TIJELA I KARAKTERA

Jeste li ikada razmišljali o tome na koji način su povezana naša tijela i naš karakter? Posturalna organizacija uvelike je odraz naših uvjerenja i načina na koje smo se naučili braniti i nositi s onim što nam se događalo otkad smo bili mali.

Wilhelm Reich je davno primijetio da ljudi sa sličnim tijelima prijavljuju sličnu emocionalnu problematiku. U svom radu Analiza karaktera dao je osnovni pregled pet karakternih struktura. Karakterne strukture po Reichu su vezane za razvojnu fazu u kojoj se dijete nalazi kada dolazi do zastoja u razvoju. Svaka karakterna struktura ima karakteristično tijelo i neke tipične strategije preživljavanja i nošenja s povredom. Iako su se metode rada s karakternim strukturama mijenjale i razvijale kroz vrijeme, i danas možemo razumjeti puno o osobi promatrajući, analizirajući i prorađujući tjelesne pomake iz posturalne ravnine.

Naša posturalna organizacija ima svoju optimalnu ravninu. To znači da možemo na tjelesnoj razini svjesno držati svoj centar, istovremeno osjećajući sve segmente tijela – od stopala do glave. Promatrajući tjelesne segmente možemo primijetiti da su oni u međusobnoj vezi, te će pomak jednog segmenta izvan fizičkog centra ujedno značiti i disbalans ostalih tjelesnih segmenata.

Uzmimo za primjer osobu koja stoji upalih ramena, upalih prsa, podvučene zdjelice i slabog kontakta stopala i tla. Na fizičkoj razini neki će mišići biti neaktivni, a neki preopterećeni. Osoba ove posturalne organizacije često će osjećati napetost u mišićima između vrata i ramena, bol u donjim leđima, a disanje će biti smanjenog volumena. Budući da je tijelo nemoguće odvojiti od emocija i nagona, svaki od ovih segmenata koji izlaze iz posturalne ravnine je posljedica neke emocionalne boli koju smo doživjeli, te nam tijelo na ovaj način ‘pomaže’ da manje osjećamo. Iako je ta strategija imala puno smisla kad smo bili djeca, moguće je da nas ona u današnjem životu odraslih ljudi uvelike ograničava. Osobe s ovom posturalnom organizacijom često nemaju dovoljno energije, skloni su odustajanju, osjećaju puno tuge, ponekad nemoći, iritacije – i sve to počiva na uvjerenju da nema smisla pokušavati, jer se ionako ništa neće promijeniti. Ramena su se povukla gore da bi ruke mogle ostati prazne i ne bi riskirale posegnuti za onim što nam treba ili želimo, samo da bismo ponovo doživjeli razočaranje. Prsa su upala od boli, razočaranja i očaja što se onda kad smo to trebali nitko nije dovoljno pobrinuo za naše potrebe – bilo fizičke ili emocionalne.

Pažljivim promatranjem, osvještavanjem i učenjem o sebi vidjet ćemo da je svaka povreda koju smo doživjeli na emocionalnoj razini itekako ostavila traga na našim tijelima. Isto tako, svaki pomak dijela tijela iz posturalne ravnine ulaz je u dublju emocionalnu problematiku i služi nam kao ulaz u istraživanje vlastitog nesvjesnog.

Ovo ujedno može objasniti zašto je tako teško ispraviti držanje tijela isključivo na fizičkoj razini – potrebno je proces popratiti emocionalnim osvještavanjem, ponovnim osjećanjem, proradom i transformacijom. Na taj način rad s posturom i posturalnom organizacijom, te rad s emocionalnom problematikom imaju sinergijski učinak i kataliziraju i pospješuju psihoterapijski proces.