Sigurnost je unutarnji osjećaj, odnosno tjelesno stanje u kojem se osjećamo ugodno u svom tijelu i imamo jasan osjećaj sebe. Osjećaj sebe proizlazi iz našeg kapaciteta da osjećamo svoje senzacije, odnosno tjelesni osjećaj u odnosu na ono što doživljavamo u kontaktu sa svojim tijelom. Kapacitet da jasno osjećamo svoje senzacije i s njima se osjećamo sigurno gradimo kroz uzemljenje i utjelovljenje. Bez kontakta s tijelom ne možemo imati jasan i stabilan osjećaj sebe, pa niti osjećaj sigurnosti.
Ako smo u svom ranom razvoju bili izloženi onome što je za nas značilo opasnost, ugrozu ili neprijateljstvo, naša reakcija nelagode na ono što smo doživljavali u tijelu postat će naš temelj za kasniji osjećaj sebe. Imat ćemo tendenciju da se odvajamo od tijela i osjećaja, ili će nas osjećaji preplavljivati zbog straha od osjećanja vlastitih senzacija koje smo zapamtili kao neugodne i time nepoželjne.
Naš je zadatak da se kroz terapijski proces i prakse utjelovljenog pokreta vratimo do osjećaja vlastitih senzacija, te ih ponovo osjetimo, ovaj put u sigurnom okruženju, kako bi napetost, strah i nelagoda mogli napustiti naš sistem, a mi s vremenom, postepeno uspostaviti osjećaj sigurnosti u svojim tijelima.
Kada senzacije počnemo doživljavati kao prihvatljive, sigurne i neugrožavajuće, i naše osjećajno stanje se od straha pomiče ka većoj ugodi u tijelu, a time i sigurnosti. To je put i ka promjeni uvjerenja koje nesvjesno nosimo u sebi – o tome da nismo dobrodošli, da smo neadekvatni, da je kontakt opasan ili da je svijet opasno mjesto. Kada je tijelo sigurno mjesto naš odnos prema drugima i prema svijetu više ne ide iz mjesta straha, već unutarnje sigurnosti, pa se lakše nosimo i sa svijetom i sa životom. Otvoreniji smo, mirniji i življi i pronalazimo više stvarnog, ispunjavajućeg zadovoljstva.
