Opišite nam osnovna načela tjelesne psihoterapije; kakav je koncept tijela u tjelesnoj psihoterapiji i kako se ovaj pristup razlikuje od drugih terapijskih modaliteta?
Integrativna tjelesno orijentirana psihoterapija je način razumijevanja osobnosti u terminima tijela i energetskog procesa u tijelu. Razlikuje se od drugih psihoterapijskih pravaca po tome što kombinira analizu osobnosti i karaktera s tjelesnim tehnikama kako bismo prepoznali i otpustili kroničnu mišićnu napetost – nužan korak kako bismo proradili osjećaje, ponašanja i stavove koji su u podlozi tjelesne napetosti. Tjelesno orijentirana psihoterapija prepoznaje inteligenciju i sposobnost tijela da se izliječi i potiče taj proces.
U svom radu primarno koristim metodu ICD – Integrative Core Dynamics koju je razvio Centar za integrativni razvoj, kao neorajhijanski pristup temeljen na principima rada koje je postavio Wilhelm Reich u vegetoterapiji, analizi karaktera i analizi segmentalnog tjelesnog oklopa. Ova metoda je integrativna jer koristi kontakt, disanje, pokret i glas kako bi se otvorio energetski protok u tijelu i kako bismo kroz protok integrirali razine tijela, osjećaja, uma i duha. Rad s posturalnom organizacijom i integracijom pomaže nam da izgradimo i dovršimo svoja tijela u onim mjestima gdje smo previše ili premalo aktivni. Proces prorade u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji između ostalog obuhvaća i tjelesne intervencije koje direktno rade na razini tjelesnog iskustva problematike.
Osnovni principi tjelesno orijentirane psihoterapije su uzemljenje i utjelovljenje. Uzemljenje je naša sposobnost da se povežemo s vlastitim tijelom, i kroz tijelo sa tlom. Ono nam pomaže da otpustimo višak napetosti u sistemu i na taj način doprinosi samoregulaciji. Utjelovljenje je naša sposobnost da osjećamo svaki pojedini dio tijela, te svoje tijelo u cjelini. Procesi uzemljenja i utjelovljenja kontinuirani su kroz život. Počinju se graditi već u maternici, samim rođenjem i kroz rani razvoj. U najranijem periodu svog života uzemljujemo se kroz majku, ili one koji su brinuli o nama. Njihova tijela i njihovi živčani sustavi, ako su dovoljno stabilni i prilagodljivi, pomažu djetetu da se uskladi i emocionalno i tjelesno izregulira. Kasnije, kada prohodamo, učimo se uzemljavati u odnosu na tlo, što nazivamo posturalnim uzemljenjem.
Povrede u ranom periodu, odvojenost ili napuštanje od strane majke ili bliskih skrbnika, te neadekvatna regulacija djeteta ostavljaju nas u stanju disregulacije i disocijacije. Zato je važno kasnije posvetiti pažnju ovim mjestima kroz terapijski rad jer kroz terapijski proces dovršavamo procese uzemljenja i utjelovljenja, i to na vrlo specifičan način, karakterističan za ovu vrstu terapije. Naime, terapeut, živčani sustav terapeuta te kontakt s tijelom terapeuta sada mogu pomoći da popravimo štetu i svoja nezbrinuta i nenamirena mjesta od najranije dobi. To je ujedno i jedna od mojih najvećih fascinacija ovom vrstom rada – kroz tijelo možemo pristupiti onim mjestima koja u tkivu, fasciji i mišićima drže naše osjećaje, senzacije i povrede koje smo davno zaboravili, ili ih se ni ne možemo svjesno prisjetiti jer su nastala dok smo bili male bebe. Tamo gdje nemamo jasnu priču, možemo osjetiti kako nam je bilo prateći tjelesne reakcije, senzacije i osjećaje. Danas možemo iscijeliti povrede koje su nastale u najranijem djetinjstvu. Ova mogućnost popravka koju nam tijelo, i rad s tijelom omogućuje meni uvijek vraća nadu i vjeru. Ključ je u tome da ovo ne možemo sami. Budući da je šteta nastala dok smo bili ovisni o brizi drugih i vezana je za iskustvo kontakta ili izostanak istog, tako je i popravak jedino moguć u kontaktu, pa i tjelesnom kontaktu s terapeutom.
Jedna od važnih figura u povijesti tjelesne psihoterapije bio je austrijski psihoanalitičar Wilhelm Reich koji je vjerovao u tesnu povezanost tijela, energije i emocija te je razvio teoriju o orgonskoj energiji. Možete li nam ukratko objasniti o čemu se radi?
Wilhelm Reich bio je začetnik vegetoterapije, iz koje je između ostalih, proizašla i tjelesno orijentirana psihoterapija kakvu danas poznajemo. Prvi je uveo pojam orgona (životne enrgije, energije u pokretu) i protoka energije kroz tijelo. Vjerovao je da traumatska iskustva blokiraju prirodni protok životne energije u tijelu, vodeći do fizičkih i mentalnih bolesti. Držao je da je orgon ili životna energija posvuda, i mjerio je ovu energiju u pokretu na površini zemlje.
Reich je u radu sa svojim pacijentima primijetio da ljudi sa sličnim tijelima imaju sličnu emocionalnu problematiku, i obratno. Na temelju toga dao je analizu karaktera koja je i danas jedna od važnijih mapa prema kojima radimo u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji. Postavio je 5 osnovnih tipova karaktera s pripadajućim karakterističnim tijelima i obrascima držanja energije u tijelu. Uvidio je da zadržana psihoseksualna energija može stvoriti blokove u mišićima i organima, koji onda djeluju kao mišićni oklop (body armor), te sprječavaju protok energije. Smatrao je da upravo ta vrsta tjelesno-emotivne blokade sudjeluje u procesu potiskivanja energije, osjećaja i nagona. Samim procesom potiskivanja čovjek limitira svoj prirodni kapacitet za bivanje u protoku i posljedično tome smanjuje svoju vitalnost i životnost. Došao je do zaključka da uslijed procesa potiskivanja osjećaja i nagona prosječna neurotična osoba do svoje 30 godine života funkcionira na 20% svog stvarnog energetskog potencijala. Tu je našao glavni uzrok za iscrpljenost (sindrom burnout-a), depresiju i kronični osjećaj nezadovoljstva i patnje.
Proces potiskivanja traži ogromnu količinu naše unutarnje energije koja sudjeluje u procesu zadržavanja osjećaja u mišićnom oklopu. Zatim, količina osjećaja koju potiskujemo blokira pristup najvećem dijelu naše prirodne energije. Jedan od prvih simptoma koji nam ukazuje na potiskivanje jest izostanak užitka. Za užitak koji je ispunjujuć i regenerirajuć potrebno je dosta energije i protočan sistem. Reich je htio unaprijediti čovjeka tako da je konstruirao kutije koje proizvode orgon, ali nema jasnih dokaza da je to bilo uspješno. Jedini danas stvarni način da povećamo energetski protok jest direktan rad na tjelesnim blokovima u psihoterapijskom procesu.
Kako vi vidite odnos suvremenog čovjeka prema vlastitom tijelu? Jesmo li dovoljno povezani sa svojim tijelom? Ili smo još uvijek više usredotočeni na kognitivne i intelektualne sposobnosti, a manje na važnost tjelesnih iskustava i autentičnog doživljaja?
U našoj kulturi još postoji dominacija uma nad tijelom. U tjelesno orijentiranom pristupu tijelo je dom naših osjećaja, dok je um angažiran u kognitivnoj, mentalnoj aktivnosti. Naravno, ljudi su cjelovita bića, pa se ono o čemu razmišljamo nužno događa i u tijelu. Procesi osjećanja i razmišljanja fundamentalni su našoj ljudskoj prirodi. Um utječe na tijelo kao što tijelo utječe na um. U nekim je slučajevima moguće promijeniti obrazac funkcioniranja promjenom mentalnog stava, ali bilo kakva takva promjena će biti dugoročno neodrživa ako nije popraćena na razini tjelesnih procesa koji su u podlozi. Zdravlje podrazumijeva integraciju, u ovom slučaju integraciju uma i tijela. To znači da energija kontinuirano protiče tijelom i umom. Kada zapnemo u mentalu i izgubimo fleksibilnost i sigurnost protoka govorimo o rascjepu uma i tijela.
S druge strane, unaprjeđivanje tjelesnih funkcija kao što su disanje, pokret, osjećanje i izražavanje sebe ima neposredan i trajan učinak na mentalne stavove. Povezivanje uma i tijela podrazumijeva proradu kroz niz (i tjelesnih) psihoterapijskih intervencija te na taj način povećava količinu energije koju osoba može utjeloviti i uzemljiti. Na taj način ujedno doprinosimo i samoaktualizaciji u smislu realizacije i utjelovljenja vlastitog energetskog potencijala koji nam je u dobroj mjeri nedostupan zbog traumatskih i povrjeđujućih iskustava iz prošlosti, te inhibicija u sadašnjosti.
U osnovi naše vezanosti za um je strah od tijela. Tijelo zadržava naše potisnute nagone. Tu prvenstveno mislim na agresivni i seksualni nagon, što su dva temeljna nagona za koje postoji kulturološka stigma. Naš najveći strah upravo dolazi od susreta i integracije ta dva naša primarna nagona jer u podlozi imamo strah da ćemo izgubiti kontrolu i biti odbačeni od društva. Povezivanje s tijelom može biti neugodno, jer tijelo u svom tkivu, fasciji i mišićima čuva naše povrede, strah, sram, poniženje, uzbuđenje, te traume koje smo možda na svjesnoj razini davno zaboravili.
Upravo zato tijelo je izvor iscjeljenja i put oporavka od različitih emocionalnih, ali i tjelesnih tegoba. Tijelo i um nerazdvojno su povezani te je forsiranje kontrole uma nad tijelom čin obrane i pokušaja da izbjegnemo dublje suočavanje sa sobom, što je na jednoj razini reakcija bijega iz vlastite slabosti. Ona će nam pomoći da izbjegnemo osjetiti, ali nam neće pomoći da transformiramo i izrastemo iz vlastite istine. Tijelo nam nije neprijatelj, no često u tijelu nosimo puno straha. Bojeći se tog straha u sebi, bojimo se i tijela.
Cilj terapije je pomoći osobama da ostvare puni potencijal svog bića. Svi klijenti pate od nekih ograničenja na razini svog selfa, bilo da imaju ograničenu svijest o sebi i svom tijelu, reduciranu sposobnost da se izraze ili reducirani kapacitet da imaju sebe, da ostanu sa svim svojim osjećajima i nagonima. Ovo su tri osnovna stupa na kojima temeljimo self – kontinuum uma i tijela, kako ga definira bioenergetska analiza. Slabosti strukture selfa stvaraju nesigurnost u osobnosti što potkopava napore osobe da pronađe mir, radost, zadovoljstvo i smisao života. Tjelesna psihoterapija pomaže građenju i dovršavanju selfa, odnosno naše psihičke i emocionalne strukture.
S druge strane, apsurdno, veliki naglasak stavljamo na fizički izgled, tjelesnu sliku i kontroliramo svoje tijelo u ime ljepote idealima, disciplinirajući ga, čak mučeći. Koje su uobičajene poteškoće ili izazovi s kojima se ljudi danas suočavaju u vezi sa svojim tijelom, prema vašem iskustvu u terapijskom radu?
Istinu govoreći, ovo ima smisla i u neku ruku ne iznenađuje. Ako nemamo stvarni kontakt sa sobom, ako ne osjećamo svoja tijela, senzacije i osjećaje svojim bićem, ako ga se bojimo, sramimo, ili ga ne osjećamo svojim, kako mu možemo pristupiti iz mjesta zainteresiranosti, ljubavi i suosjećanja? Dok god nam je tijelo strano na razini osjećanja, mi mu pristupamo iz prostora ideje o tijelu, i nekih vanjskih standarda s kojima se uspoređujemo. Puno toga projiciramo u tijelo iz prostora potisnutih osjećaja straha, srama, inferiornosti, želje da se svidimo, ili pak budemo nevidljivi. Problem je u tome što dok god na tijelu provodimo ove ciljeve nametnute izvana, nećemo osjećati istinsko zadovoljstvo i ispunjenje iznutra. Tijelo nikad ne laže. Osjećaj u tijelu je istinit, i on je najbrži put do vlastite autentičnosti.
Jednom kada tijelo počnemo osjećati kao živo, osjećajno, svoje, sve manje ćemo ga doživljavati kao sredstvo za postizanje nekog cilja ili objekt za vlastitu autodestruktivnost. Ponekad nam je potrebno da netko drugi pokaže suosjećanje i podršku prema nama da bismo to mogli početi osjećati za sebe. Ponekad je potrebno da nam netko drugi pomogne da se suočimo sa sobom i onim što možda izbjegavamo, te da vidimo što ćemo s tim. Tako terapija pomaže.
U svojoj praksi često se srećem s pitanjima fizičkog izgleda, bilo da se radi o pretjeranoj debljini, ili mršavosti, ili nefunkcionalnosti svog tijela. Odnos prema tijelu karakterizira i niz uvjerenja o sebi: moje tijelo je slabo i nesposobno (i zato ga nesvjesno prezirem i odbacujem). Ispod toga je uvjerenje: ja sam slab i nesposoban i prezirem se. Prisutnost ovog autodestruktivnog stava očituje se i na tijelu. Impulsi su blokirani, postoji otpor pokretu, a sva aktivacija većinom dolazi iz mentala što traje onoliko koliko imamo volje sebe gurati u nešto. Ovdje problem nije volja. Volja je dobra i pozitivna komponenta koja nam pomaže da ostvarimo svoje ciljeve. Ali kada ispod svjesne volje postoji nesvjesna namjera jasno je da naši svjesni napori ne daju rezultate kakve si želimo. Zato metode koje ne rade s nesvjesnim ne mogu dublje razriješiti problematiku odnosa s tijelom, pa ni brojne druge. Oslanjanju se na mentalni kapacitet i svjesnu volju. Ova vrsta terapije radi s namjerom, i to nesvjesnom namjerom koja uvelike određuje naš život dok mi svjesno priželjkujemo drugačije.
Prvi korak u procesu rada s pitanjima odnosa prema vlastitom tijelu je osvještavanje i zainteresiranost za tijelo. Mogu li se zainteresirati za svoje tijelo? To je jedino tijelo u kojem ću ikada živjeti. To je jedino tijelo koje mogu osjetiti iznutra – usudim li se učiti o sebi na toj razini? U terapiji ovdje gradimo poziciju svjedoka – pokušavamo promatrati sebe i svoje tijelo sa zainteresiranošću i znatiželjom. Očigledno, ovo je i most za građenje jasnijeg osjećaja sebe, većeg osjećaja sigurnosti u tijelu, te osjećaja vlastite vrijednosti i samopouzdanja. Uvelike nam pomažu dah, pokret i glas. Od velike važnosti ovdje je i vrijednost svjesnog, utjelovljenog pokreta gdje pratimo svoje impulse i dajemo im oblik, pokret, tempo i smjer. Prakse utjelovljenog pokreta, kao što je npr. Open Floor metoda koju koristim u svom radu, uvelike nam pomažu.
Postoji razlika između uvjerenja ‘slab sam’ popraćenog prezirom i energetskim nabojem, i jasnog uvida: moje tijelo (ili dio tijela) je slabo (i želim ga ojačati). Ovdje je ključna transformacija namjere od npr. želim biti jak da bih impresionirao druge i konačno nadrastao oca koji me ponižavao – u ‘želim razviti jakost i stabilnost za sebe, da mogu bolje držati sebe i u snazi i u ranjivosti.’ Iz ove namjere puno je lakše i konstruktivnije posvetiti se ovom putu na duge staze i tako kreirati posve nov životni stil.
U psihoterapijskom procesu manje preispitujemo što osoba radi ili koji put bira. Ono što provjeravamo je unutarnje mjesto iz kojeg donosi tu odluku i taj specifični izbor. Svaka odluka ima svoju cijenu, i da bi mogli na toj razini zrelosti živjeti svoj život, mi moramo u sebi izgraditi ili dovršiti zdravog odraslog. Odrasla osoba u nama, za razliku od našeg unutarnjeg dječjeg dijela, može preuzeti odgovornost. Žvotne okolnosti nisu uvijek ugodne ili podržavajuće. Život nam ništa ne duguje. Iz pozicije odraslog mi možemo lakše prihvatiti da ne možemo utjecati na to što će život donijeti, ali se možemo resursirati iznutra i utjecati na vlastite kapacitete da se nosimo i prilagođavamo životu.
Zatim tu je i stresan tempo života i suočavanje s neprestanom preopterećenošću, što vjerojatno također dovodi do osjećaja otuđenosti i disfunkcionalnog odnosa prema tijelu. Wilhelm Reich je bio vrlo kritičan prema društvu koje potiskuje prirodni izraz tjelesnosti i seksualnosti, doprinoseći potiskivanju energije i, posljedično, psihičkim poteškoćama i društvenim sukobima. Kako se vi nosite s ovim problemom?
Moderan život jest brz i stresan. Da bismo ispunili zahtjeve suvremenog načina života često si prelazimo granice, bile one tjelesne, emocionalne, mentalne ili duhovne. Kontinuiran i trajan prelazak vlastitih granica, odnosno vlastitih mogućnosti i ignoriranje ili nepovezanost s vlastitim stvarnim potrebama koje su ispod toga nužno nas dovodi u stanje iscrpljenosti. Većina klijenata koji mi dolaze u terapiju su doživjeli neku vrstu burnouta, bilo da se radi o stresu na radnom mjestu, u partnerstvu, obitelji ili roditeljstvu. Svi oni imaju nešto zajedničko – nisu dovoljno povezani s vlastitim stvarnim potrebama te je njihova (nesvjesna) strategija za život otprilike ‘ja ne trebam’. Naravno da ovo proističe iz naših ranih iskustava u kojima smo se vrlo rano morali odvojiti od vlastitog tijela, ili naše potrebe nisu bile prepoznate niti dobrodošle. Pa imamo tendenciju da dajemo više nego što imamo, ili da se brinemo za druge (za projekte, ljude, djecu…) kao što bi voljeli da je netko brinuo o nama. Problem je što to ide iz kontinuirano potpražnjenog mjesta koje se i dalje prazni, pa ne čudi što nas vodi u kolaps. Kolaps je možda jedino stanje u kojem vjerujemo da je (donekle) ok primiti pomoć, i eto čim nam je malo bolje – povratak na staro.
Vjerujem da je ključ ponovo povezivanje s tijelom, jer su sve naše potrebe koje smo potisnuli još uvijek žive u području našeg tijela, najčešće prsnog koša i ruku. Prsni koš i ruke mogu biti kolabirane, potpražnjene, kako impuls za posezanjem ne bi prošao prema van. S druge strane, može biti prisutna mišićna stegnutost i krutost, kako ne bi došli u kontakt s ranjivim potrebama. I susjedni segmenti pate – rameni pojas je krut, stegnut, često je prisutna bol u donjim leđima, a vilica često drži napetost koju je potrebno otpustiti kako bi se energija spustila do zdjelice i nogu. Oslobađanjem napetosti u preaktivnim segmentima i punjenjem potpražnjenih segmenata postiže se veća razina protoka i resursiranosti u sistemu.
Naravno, puno toga ovisi i o tome kako ćemo iskustva iz terapije prenijeti u svakodnevni život kako bismo na održiv način živjeli u stanju s više energije i uspostavili neki svoj optimalni životni ritam. Moj osobni odgovor i način je kontinuirani rast i pitanje mjere. Veliki resurs pronalazim u treningu jakosti koji mi omogućava građenje i održavanje tjelesne snage. Povećanje tjelesne jakosti ima neupitne pozitivne efekte na naš kapacitet da se bolje nosimo sa životom. Rad s protokom i vježbe otvaranja protoka u tijelu doprinose oslobađanju od dnevnog stresa i resetu živčanog sustava. Pomaže mi i praksa pokreta i svjesnog plesa jer mi omogućava da kroz ples otpustim sve ono što mi ne treba i da se prepustim tjelesnom protoku u pokretu koji mi uvijek otvori nova, kreativna mjesta.
Vjerujem da je odgovornost individualna, i da dugujemo sebi da se toliko duboko upoznamo i da tako uporno ne odustanemo od sebe, da nađemo one aktivnosti, alate i ljude koji su uistinu za naše najviše dobro. To nije jedna stvar ista za sve ljude, ali vjerujem da radom s jakošću i protokom uz adekvatno vodstvo ne možemo pogriješiti. Vjerujem da je važno razviti jasan i objektivan unutarnji kompas koji nam može pokazati gdje idemo iz mjesta linije manjeg otpora, ili komfor zone, a gdje prelazimo u zonu forsiranja i iscrpljivanja. Da nađemo mjeru između resursiranja i rasta koji se uvijek događa na rubu, te optimalan odnos između aktivnosti i odmora.
Kako uključujete i razumijete ulogu prošlih iskustava, trauma ili dubljih psihičkih procesa u kontekstu tjelesne psihoterapije? Kako se naši obrambeni mehanizmi očituju na tijelu?
Sva naša iskustva nas oblikuju, i pozitivna i negativna, i ostavljaju zapis u našim tijelima. Svako iskustvo nas na neki način promijeni. Naravno, razvojno su najvažnija naša najranija iskustva. Što je povreda ili traumatsko iskustvo nastalo ranije, to je ranije došlo do neke vrste razvojnog zastoja, što se naravno onda odrazilo i na faze koje su slijedile. U svom radu posebnu pažnju pridajem radu s ranom povredom ili ranom traumom, najčešće relacijskom traumom koja je nastala u odnosu s primarnim skrbnicima.
Najveći dio emocionalnih problema u s kojima se nosimo u odrasloj dobi ima podlogu ili uzrok u razdoblju prije treće godine života. Uvjeti u kojima smo rasli oblikovali su neka od naših najvažnijih uvjerenja o sebi, drugima ili svijetu. Ukoliko imamo tendenciju da se odvajamo od osjećaja, da nas oni preplavljuju, ili da nam u životu nedostaje temeljni osjećaj sigurnosti vjerojatno je da u svojoj psihofizičkoj strukturi nosimo ranu povredu. Ona može biti uzrokovana nepovoljnim okolnostima kao što su npr. odvojenost od majke, trauma poroda, šok trauma u vrlo ranoj dobi, ili načinom na koji smo tretirani od strane onih koji su brinuli o nama. Bilo da je to bio jednokratan događaj ili dinamika koja je obilježila ranorazvojni period, danas ćemo posljedice, a i simptome prepoznati kao strah, paniku, anksioznost, depresiju, nedostatak jasnog osjećaja sebe, nemogućnost da se suočimo sa sobom ili drugima, niz problema u međuljuskim odnosima, nedostatak kapaciteta da stanemo iza sebe i zauzmemo se za sebe, povlačenje od drugih ljudi ili su-ovisnost u odnosima. Nećemo imati dovoljan kapacitet za osjećanje vlastitih tijela, senzacija i osjećaja. Moguće je da ćemo imati poteškoća s kontrolom impulsa ili regulacijom vlastitih stanja i osjećaja. Za tijelo je karakteristično bljedilo lica, problemi s cirkulacijom, hladne ruke i noge, karakterističan pogled u očima, sklonost odvajanju i disocijaciji, česta identifikacija s mentalom, nedostatni kapacitet za držanje energetskog naboja u tijelu, tremor, tresavica, trnci u tijelu. Udovi mogu biti izduženi, tijela tanja, nedovršena, iako to nije uvijek slučaj jer ponekad tjelesna masa stvara osjećaj uzemljenja i zaštite tamo gdje je u podlozi prisutan kroničan osjećaj ugroženosti i straha.
Tjelesno orijentirana psihoterapija i praksa svjesnog pokreta omogućuju nam da kroz tjelesne i emocionalne reakcije vratimo osjećaj u onim mjestima gdje nemamo jasno sjećanje i konkretnu priču. Osjećanje stanja u kojem smo bili omogućuje nam da u sadašnjosti dovršimo impulse i osjećaje iz ranorazvojnog perioda. Pristup radu s ranom povredom razlikuje se od pristupa radu s povredama koje su nastale u kasnijim razvojnim fazama. Otvaranje tjelesnog protoka s fokusom na građenje i širenje kapaciteta za prisutnost i toleranciju pobuđenosti blagotvorno djeluje na živčani sustav osoba s ranom strukturom osobnosti. Rad s tijelom u kontaktu s terapeutom pomaže integraciji impulsa i njihovoj boljoj kontroli i regulaciji. Kroz tijelo možemo dovršiti ili izgraditi ono za što nismo imali uvjete kada smo bili mali i nemoćni. Možemo popuniti mjesta u tijelu koja su ostala prazna, stisnuta ili odvojena. Možemo izgraditi osjećaj unutarnje sigurnosti u tijelu i povećati kapacitet za kontakt sa sobom i s drugima.
Kako tumačite nastanak i razvoj kroničnih bolesti i bolova? Koliko je tjelesna psihoterapija učinkovita u olakšavanju i rješavanju takvih problema?
Kao što smo već govorili, što god se događa na razini našeg uma, misli, ili osjećaja, događa se i na razini tijela. Iza svake misli je osjećaj, a iza svakog osjećaja je impuls. Strah nas tjera u bijeg ili borbu, kontrahira nas i zamrzava. Ljutnja nas potiče da reagiramo, da se krećemo prema naprijed, da udarimo. U sramu se smanjujemo. Svaka zadržana bol u tijelu rezultira stiskanjem. I tako dalje. Gdje god nismo u kontaktu sa svojim osjećajima i tijelom, nismo u kontaktu niti sa svojim impulsom, bio da je on inhibiran ili zamrznut. Zaustavljanje ili zamrzavanje impulsa i osjećaja u tkivu, fasciji i mišićima stvara kontrakciju. Svaka kronična napetost u tijelu stvara energetski, ali i mišićni grč. Bol u pojedinom tjelesnom segmentu (npr. ramena, donja leđa, zdjelica…) posljedica je potiskivanja i kronične kontrakcije mišića i fascije. Kontrahiranost jednog tjelesnog segmenta također znači neaktivnost, odnosno potpražnjenost susjednog segmenta. Nijedna tjelesna bol nije lišena emocionalnog iskustva i boli koji su joj u podlozi.
Osvještavanje napetosti u tijelu prvi je korak, a potom ulazak u tu napetost. Ovaj proces u tjelesnoj psihoterapiji potpomognut je tjelesnim intervencijama i pozivanjem osobe da se poveže s napetošću i osjeti je u tijelu te se postepeno gradi kapacitet za izražavanje.. Oslobađanje ove fizičke napetosti često aktivira emocionalni materijal koji je u podlozi, pa se često dogodi da osoba brizne u plač ili počne osjećati tresavicu što je može biti znak oslobađanja traumatskog materijala iz sistema. Osobe koje imaju sklonost držanju osjećaja i koje se brane izdržljivošću često dožive snažna emocionalna otvaranja i dođu u kontakt s većom ranjivošću.
Kronični bolovi i kronične bolesti znak su dugotrajne prisutnosti problematike u sistemu i ponekad nije moguće dostići stupanj potpunog iscjeljenja, ali je često moguće postići veći stupanj protočnosti i ublažiti simptome.
Kronični bolovi na razini muskulature često su povezani s pomacima izvan optimalne posture. Razvijemo određene obrasce držanja tijela upravo zbog toga što je to bio način na koji smo se branili od povrjeđujućih iskustava iz djetinjstva. Upala prsa, grbica na leđima, presjek u dijafragmi, pomak zdjelice ili npr. nerazvijene noge imaju veze s našom strategijom da se nosimo sa životom. Napravili smo najbolje što smo mogli s onim što nam je bilo dostupno. Problem je u tome što smo ovu strategiju razvili kao djeca i zato ona više nije adekvatna za život u odrasloj dobi. Zato je važno upoznati i razumjeti vlastitu posturalnu organizaciju i raditi na njenom unapređenju i integraciji.
Kako konkretno potičete ljude da se povežu sa svojim tjelesnim iskustvima i izražavanjem? Koje tehnike ili pristupe koristite za razvijanje svijesti o tome?
Osnovni način rada u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji je otvaranje protoka kroz tijelo. U svojoj praksi koristim niz tehnika i metoda za otvaranje protoka, ovisno o problematici s kojom klijent dolazi. Pri tome mogu pozivati osobu da koristi pokret i glas. Ovisno o strukturi klijenta koristit ću tehnike koje su više orijentirane na građenje i dovršavanje selfa, odnosno s druge strane one koje pomažu da otvorimo inhibiranije strukture. Neke tehnike rada fokusirane su na dovođenje više energije u tijelo i punjenje, dok se druge koriste za rad s blokovima i pražnjenje napetosti.
Postoji i niz stresnih pozicija koje možemo koristiti da u tijelu potaknemo protok, a protok poput rijeke udara u blokove i diže emocionalni materijal iz podsvijesti, te nam tako omogućuje da mu priđemo i da ga proradimo. S ljudima mogu raditi u stojećoj, sjedećoj ili ležećoj poziciji, uz određene kombinacije i varijacije. Pristup krojim svakom klijentu ponaosob jer je svaka osoba jedinstvena. U terapijskom procesu koristim svoje tijelo, što ne mora nužno značiti fizički kontakt s klijentom. Naravno, kada u terapiji stvorimo dovoljno siguran odnos, često koristim i svoje tijelo u kontaktu s klijentom, omogućujući im tako da dovrše zamrznute ili blokirane impulse, osjećaje i reakcije kroz tu vrstu kontakta, što često vodi do najdubljih uvida u terapijskom procesu.
Kakve koristi donosi svjesno disanje i kako utječe na regulaciju emocija i napetosti?
Kada kao male bebe doživljavamo nelagodu prvi tjelesni proces u kojeg interveniramo je disanje. Zašto? Zato što je disanje izravno povezano s osjećanjem. Smanjivanje disanja čini da osjećamo manje i to je nešto što nam je pomagalo kada smo bili mali. Problem je u tome što obrasce disanja prenosimo i u odraslu dob. Važno je sjetiti se da kao odrasli ljudi imamo puno više resursa i kapaciteta nego što smo imali kao mali.
Kroz terapijski proces učimo dijafragmalno disanje te dovodimo u kontekst rada s posturalnom integracijom. Punije disanje često može aktivirati osjećaje ili strahove kod traumatiziranih osoba jer više disanja već otvara protok i dovodi više energije u naš core. Ljudi koji u sistemu nose traumatska iskustva često nisu bliski sa senzacijama u svom tijelu, nego im one čak mogu dizati anksioznost. Zato je važno u radu s traumom pomoći osobama da se povežu s vlastitim senzacijama, te da na taj način razviju veći osjećaj sigurnosti u tijelu. Strah će se tada prirodno smanjiti.
Udah i izdah imaju svoju prirodnu funkciju. Udah nas širi, puni i opušta, a izdah nas aktivira i priprema za 5 osnovnih pokreta za život: čučanj, podizanje tereta s poda, odgurivanje, vučenje, dizanje iznad glave. Zato često podučavam svoje klijente pravilnom disanju u odnosu na pravilno izvođenje ovih 5 osnovnih pokreta.
Određene tehnike disanja pomažu nam da otpustimo višak pobuđenosti uslijed prestimuliranosti i na taj način doprinose samoregulaciji i bivanju unutar vlastitog prozora prisutnosti. Isto tako postoje tehnike disanja kojima možemo aktivirati veći stupanj pobuđenosti i izaći iz stanja tuposti i smanjene osjetljivosti, što je druga krajnost. Koristim i specifične tehnike disanja povezane sa strukturiranim pokretom i glasom koje na snažan način otvaraju protok i na taj način mijenjaju našu svijest.
Važno je napomenuti da ove tehnike i metode nisu same sebi svrha, već su dio lepeze terapeutovih znanja i vještina i njihova primjena treba biti usklađena s potrebama pojedinca pri čemu je posebno važno da je terapeut i osjećajno povezan s klijentom, da osobu može osjetiti, i da može držati klijenta u prostorima koji se otvore.
Kako stvarate siguran prostor za izražavanje i dubinsko istraživanje emocija kroz tijelo? Kako se nosite s eventualnim strahom ili otporom? Kako reagirate na pojedince koji su toliko otuđeni od svog tijela da se srame tjelesnih iskustava?
Moja namjera u radu s klijentima je biti otvorena, prisutna i zainteresirana. Pri tome mi je važno da se u radu vodim i svojim osobnim vrijednostima istine, kongruentnosti, slobode i hrabrosti. U ovom prostoru mogu biti autentična i suosjećajna, te to često pridonosi stvaranju sigurnog okruženja za većinu ljudi. Naravno, potpuno mi je u redu ako nekome ne odgovara rad sa mnom i uvijek podržim osobu u nastojanjima da za sebe pronađe adekvatnu podršku. Držim da je ova sloboda važna, jer jedino iz prostora slobode možemo uspostaviti stvaran i siguran kontakt. Također, ako ne osjećam da nekoga mogu podržati ili imam osjećaj da bi osoba bila bolje podržana negdje drugdje, to otvoreno komuniciram. Vjerujem da postoji način da izrazimo i osjetljive istine i otvoreno ih iskomuniciramo ako je prisutna dobronamjernost i suosjećanje.
Počinjemo razgovorom i pažljivo gradimo most ka osvještavanju tijela, kontaktu sa tijelom te tjelesnom proradom. Nekim osobama treba više vremena da se puste u tjelesnu proradu, i to je potpuno ok. Nismo svi ranjeni na isti način, i to je također jedno od važnih učenja o sebi – prihvatiti svoj ritam i svoj način. Terapijski odnos iz perspektive terapeuta je jedan ples u kojem terapeut na osnovu poznavanja struktura i materijala, ali i intuicijom i osjećanjem osobe ponekad prati, ponekad vodi, a ponekad samo svjedoči procesu klijenta.
Strah i otpor često su dio psihoterapijskog procesa i usko su vezani, jer je u otporu najčešće strah. Osobno me otpor u terapijskom procesu zanima, jer krije najdublje nesvjesne aspekte klijentove prošlosti koje osoba prenosi u sadašnjosti na druge ljude, situacije, pa i na samo tijelo. Osvještavanje, razumijevanje, zainteresiranost, i prorada otpora jedan su od najvažnijih dijelova psihoterapijskog procesa, pa tako i u tjelesnoj psihpterapiji. U ovoj specifičnoj vrsti terapije tijelo nam pomaže jer nudi alate, pa je jedan od divnih alata upravo utjelovljenje vlastitog otpora i njegova tjelesna prorada. Ako se povežemo s otporom prema tjelesnoj proradi, upravo smo se više povezali s tijelom!
Sram od tjelesnih iskustava obično je prisutan kod osoba koje u svojoj prošlosti nisu bile podržane u tjelesnoj i emocionalnoj ekspresiji, ili su bile zanemarene. Također je često prisutan kod osoba koje su bile izložene javnom nepravednom procjenjivanju, ili su im prelažene granice upravo iz mjesta roditeljskog srama (ona dobra stara – što će susjedi reći). Tu postepeno gradimo kapacitet da se osoba poveže sa sobom te da malo pomalo u sigurnom kontaktu može početi testirati odnos ako donese veći dio vlastite ekspresije. Moje iskustvo je da ako terapeut uspije adekvatno podržati i ohrabriti osobu, a da to ne prijeđe u guranje, osoba pomalo širi svoju sigurnu zonu i sve više gradi kapacitet za verbalno, emocionalno i tjelesno izražavanje sebe. Na taj način omogućavamo osobi integraciju agresije kako bi ju mogla koristiti kao zdravu asertivnost u svrhu samozastupanja.
Možete li nam dati konkretni primjer iz svoje prakse koji vas je zaista fascinirao?
Ne mogu izdvojiti jedan ili nekoliko primjera koji su me najviše fascinirali jer sam duboko zahvalna za svako iskustvo proboja, integracije i iscjeljenja mojih klijenata i ljudi s kojima radim. Fascinira me srž ovog rada i priroda ovog puta koji je za mene put kontinuiranog rasta. Njegova ljepota za mene najviše leži u tome što nema kraja i što je moguće zauvijek stvarati sebe iznova. Za mene je to prostor sigurnosti, slobode, ljubavi i autentičnosti u kojem se mogu prepustiti imajući uvijek jasan i dobro utemeljen osjećaj sebe.
Svoju ljubav prema ovom radu i ovom putu nastojim dijeliti s drugima, kako u svom osobnom životu tako i kroz svoju individualnu praksu koju izvodim više od 9 godina. Podršku pružam i kroz iskustvene radionice koje vodim, a u kojima većinom kombiniram tjelesno orijentiranu psihoterapiju te terapijski ples i pokret prema metodi Open Floor. Jedna od mojih velikih strasti je i sudjelovanje u programu akreditiranog treninga tjelesno orijentirane psihoterapije Centra za integrativni razvoj, gdje radim kao edukator i supervizor. Posebno mi je drago da kao voditeljica Centra za integrativni razvoj Slovenija mogu reći da ove jeseni upisujemo drugu generaciju treninga za osobni razvoj, kao i treninga za terapijski rad u Ljubljani.
Objavljeno u Sensa Slovenija, kolovoz 2023:
