Regulacija živčanog sustava jest sposobnost da se fleksibilno krećemo između različitih stanja pobuđenosti kao odgovor na stresore. To znači da se kada se sretnemo s promjenom u svom okruženju, kao što je stresna situacija, imamo kapaciteta prilagoditi tako da ne budemo preplavljeni.
Sposobnost da budemo fleksibilni i prilagodimo se okolnostima daje nam osjećaj da možemo djelovati; stvara nam osjećaj samopozdanja i sigurnosti jer možemo razumjeti i djelovati na načine koje mi izaberemo. Kada je naš živčani sustav reguliran, bivanje u tijelu doživljavamo sigurnim.
Osjetljivost našeg živčanog sistema određena je našom genetikom. Međutim, okolnosti u kojima smo rasli imaju velik utjecaj na to kako smo se naučili nositi s promjenama, s nelagodom, ili životom općenito. Kapacitet da možemo doživjeti snažne stresore, osvijestiti svoje reakcije, osjetiti ih tjelesno, propustiti i biti ok i kad se ne osjećamo ok (što je psihoterapijski paradoks), uvelike je vezan za naše rano iskustvo regulacije.
U ranom razvoju djeteta ritam regulacije i disregulacije ono je što će ostaviti trag na našem živčanom sistemu. Majka (ili bliski skrbnici, u daljnjem tekstu ‘majka’) regulira bebu usmjerenošću svoje pažnje na nju, ljubavlju i fokusiranošću na njene potrebe i vlastitim unutarnjim kapacitetom za prisutnost sa sobom i sa bebom. Drugim riječima, majka je korito u kojem se bebina uznemirenost otpušta i usklađivanjem i namirenjem pretvara u stanje umirenosti i ugode. Živčani sustav bebe umiruje se na majčinom tijelu, držanjem, kontaktom očima, majčinom prisutnošću, hranjenjem, tješenjem. Kroz kapacitet majke da drži osjećaje bebe, beba kroz razvoj uči biti ok sa sve više različitih stanje, osjećaja i njihovog intenziteta.
S druge strane, disregulacija živčanog sustava je u svojoj srži preplavljivanje, a kada smo preplavljeni imamo osjećaj bespomoćnosti. Osjećamo da nemamo kontrolu nad tim kako odgovaramo na okidače, i zapinjemo u reaktivnosti sve dok se okidač ne ukloni. Kada je naš živčani sustav kronično disreguliran, naša tijela razvijaju različite simptome i stanja. Bivanje u tijelu može biti bolno, nelagodno, ili čak užasavajuće. Trauma, burnout, bolest i kronična bol proizlaze iz preplavljenog živčanog sustava.
Kronična stanja disregulacije, česta preplavljenost stanjima i osjećajima, kao i česta reaktivnost na okidače također su često posljedica naših ranih iskustava, npr. odvojenosti od majke ili nedostatka majčinog kapaciteta za regulaciju sebe ili djeteta. U psihoterapijskom procesu važno je razumjeti što nam se dogodilo kako bismo fragmentirano iskustvo mogli povezati u koherentnu, smislenu cjelinu. Ipak, naše je sjećanje limitirano. Tamo gdje se ne možemo sjetiti događaja jer smo jednostavno bili premali vrijednost tjelesne prorade je neizmjerna.
Energetski, emocionalni, pa i tjelesni kontakt terapeuta i klijenta potaknut će u klijentu reakcije iz kojih klijent uz terapeutovu pomoć uči o onome kako je bilo, i kako se osoba osjećala u vrlo ranim razvojnim fazama. Klijent dotiče mjesta aktivacije i u svom tijelu, pa i na razini živčanog sustava osjeća stanja slična onima koje je doživljavao kao dijete. Terapeut je sidro, prisutna i dobronamjerna podrška čiji živčani sustav sada poput ondašnjeg majčinog (iskustva koje je nedostajalo) pomaže osobi da proteče, izrazi i otpusti zadržane, smrznute impulse iz tijela. Na taj se način, između ostalog, radi i s proradom traume.
U procesu prorade koristi se niz tehnika u kojima terapeut u tjelesnom kontaktu s osobom podržava tjelesni kapacitet osobe da ostane prisutna s onim što osjeća, a što je često za osobu neugodno, te tako pomaže osobi da izgradi vlastiti veći kapacitet za samoregulaciju.
